Tajnik
Branko Omazić
Rođen sam 13.5.1953. godine u Derventi-BIH od majke Marije, tada domaćice, i oca Vinka koji je radio u Zaštitnoj radionici za slijepe u Derventi, na izradi četki. U zaštitnoj radionici je radio jer je bio slijep, a stradao je u Livnu 1944. godine od avionske bombe.
Osnovnu i srednju učiteljsku školu sam završio u Derventi, a višu Defektološku školu u Beogradu. Istu sam nastavio izvanredno studirati kada je prerasla u fakultet i završio 1991. godine u zvanju profesor defektolog- tiflopedagog.
1974. godine sam počeo raditi u Zavodu za slijepe Budućnost u Derventi, prvo kao odgajatelj, a zatim kao nastavnik tehničkog odgoja.
1983. godine – sa nepunih 30 godina- postao sam direktor Zavoda.
Za izvanredno vođenje Zavoda dobio sam najviše prosvjetarsko priznanje u BIH- diplomu Hasan Kikić, a Zavod koji sam vodio dobio je najviše državno priznanje- 27. Julsku nagradu 1991. godine.
U to vrijeme Zavod je prednjačio nad svim ustanovama u bivšoj Jugoslaviji svojim radom kako kako u obrazovno-odgojnom dijelu rada tako i u vanjsko školskim aktivnostima od kojih bih posebno istaknuo sportske aktivnosti - imali smo najbolje atletičare u bivšoj Jugoslaviji i svjetske rekordere te osvajače brojnih zlatnih, srebrnih i brončanih paraolimpijskih medalja , kao i medalja na svjetskim i europskim prvenstvima.
Atletikom sam se bavio od svoje 12. do 19. godine života, a od 1976. godine počeo sam raditi u atletici s učenicima Zavoda za slijepe „Budućnost“ u Derventi radi čega sam napustio trenerski rad s juniorima KK Derventa. 1981. godine postao sam trenerom- izbornikom Saveza slijepih i slabovidnih BiH u atletici i golbalu .
U golbalu sam bio drugi ekipno u Jugoslaviji, a moja dva golbalista bili su članovi reprezentacije bivše države koja je bila jedna od najboljih u Europi i svijetu.
Još bolje rezultate postigao sam u atletici u kojoj sam od 1983. godine bio i trener atletske reprezentacije Jugoslavije i pomoćnik izbornika sve do 1991. kada je prestala postojati Jugoslavija. Od 1981. do 1991. imao sam najbolju republičku reprezentaciju u Jugoslaviji i pojedinačno i ekipno, a od 1983. do 1991. najviše reprezentativaca bilo iz BIH.
Stvorio sam svjetske rekordere (Pehar Ante – troskok 14,28 i dalj 6,50 1984. do 1987.) i paraolimpijske osvajače zlatnih, srebrnih i brončanih odličja (Ante Pehar – B12 dalj i troskok, Refija Okić B11 100, 400 i 800 m, Ramo Odžaković – B12 400 i 800 m).
U periodu od 1983. (EP Varna – Bugarska) do 1991. (EP Kaen – Francuska) bio sam jedan od najuspješnijih atletskih trenera u svijetu. 1992. godine došao je agresorski rat iz Srbije i Crne Gore i odnio sve u jednom danu, kada smo morali napustiti Zavod i otići u Skopje - Makedonija, gdje nas je protjerala vojska bivše Jugoslavije.
U Skopju sam bio s učenicima i radnicima 5 mjeseci. Osigurao sam humanitarnu pomoć iz samog Skopja kao i iz Austrije, od humanitarne organizacije Care.
U prvih mjesec dana skoro svi radnici- osim jedne radnice i mene- otišli su u inozemstvo (Njemačka, Švedska). Sa 17 učenika i jednom radnicom sam se uspio prebaciti u Zagreb u listopadu 1992. godine. Do kraja rata brinuo sam se o učenicima i sve uspio, uz pomoć humanitarnih organizacija, vratiti roditeljima u BIH u periodu 1993.-1997. godina.
Zbog rata atletikom se nisam (aktivni treninzi) bavio od 1992. do 1995. kada sam se na poziv HŠSI i Antuna Vrdoljaka – Predsjednika HOO, vratio najljepšem sportu na svijetu.
1995. godine s Antom Peharom sam bio u Valenciji – Španjolska na atletskom EP za slijepe i slabovidne i donijeli smo prvu medalju (brončana u troskoku) za sport slijepih i slabovidnih Hrvatske (36 sati vožnje putničkim vlakom ZG-Valencija jer nije bilo novaca kao danas pa su veći dio isfinancirali sponzori-moji prijatelji), 1996. Ante je bio u dva finala (dalj i troskok) na PI u Atlanti – SAD, što je ponovio i u Sydneyu na PI 2000. kada se oprostio od ovog športa.
1997. godine uspio sam pokrenuti atletiku i u Centru za slijepe „Vinko Bek“ u Zagrebu u suradnji s profesoricom tjelesnog Selmom Dobrijević Pili. Te godine odveli smo 7 atletičara u Riccione – Italija na atletsko EP. Atletika i suradnja su pokrenute, a i danas traju. Ovaj nastup su većim dijelom financirali sponzori-moji prijatelji i Centar Vinko Bek Zagreb.
Iz te suradnje dosad su osvojene slijedeće medalje:
Marija Iveković ( AK AGRAM ) - EP 2001. srebro. SP 1998. bronca, srebro 2002, zlato 2003. (sve petoboj) i srebro (dalj) 2003. PI 4. mjesto dalj i 5. mjesto petoboj, 6. mjesto 100 m, EP 2005 – zlatna medalja i svjetski rekord – petoboj, srebrna medalja – skok u dalj i brončana medalja – bacanje diska,
- zlatna medalja u skoku udalj i brončana medalja u trci na 60m na Prvim svj. Atl. dvoranskim igrama za osobe s inv. Bollnas-Švedska ožujak 2006
- rujan 2006 godina: zlatna medalja u skoku udalj i brončana u bacanju diska na SP za osobe s invaliditetom u ASSENU- Nizozemska
- kolovoz 2007 godine – zlatna medalja u troskoku i svjetski rekord na 3-ćem SP slijepih i slabovidnih SAO PAOLO-BRAZIL
Goran Žeželj ( AK AGRAM )- EP 2003 bronca 100m,
- srebrna medalja na Prvim svj. Atl. igrama za osobe s invaliditetom Bollnas-Švedska ožujak 2006.
Vedran Lozanov ( AK AGRAM )- SP 2003. bronca 10000m i
- zlatna medalja u trci na 5.000 m u Assenu – Nizozemska na SP
Jelena Vuković
(AK PULA)– EP 2005 – zlatna medalja – bacanje kugle
Marija Mikulić ( AK AGRAM ) – 3-će SP za slijepe i slabovidne SAO PAOLO-BRAZIL , BRONČANA MEDALJA NA 800m
- ČETIRI ZLATNE I PO JEDNA SREBRNA I BRONČANA MEDALJA JUNIORA- Prve međunarodne atletske igre juniora ASSEN-Nizozemska rujan 2006.
- Branimir Budetić (16 god.) – zlatna u bacanju kugle i srebrna na 400m,
- Marija Mikulić ( 17 god) - 2 zlatne u trkama na 400m i 800m,
- Kristina Ivanković ( 14 god.) zlatna medalja u bacanju kugle
- Kristina Škrlec ( 14 godina ) brončana medalja u bacanju kugle
Zbog svih sportskih uspjeha koje sam imao kao atletski izbornik za period 1995-2004; početkom 2005 godine ponovo sam, nakon provedenog natječaja imenovan atletskim izbornikom u Hrvatskom športskom savezu invalida (HŠSI) za period do kraja 2008 godine tj. završetka paraolimpijskih igara u Pekingu – Kina.
U Pekingu postigli smo POVIJESNI USPJEH atletike osoba s invaliditetom – 3 zlatne medalje – Antonia Balek i Darko Kralj- i jedna srebrna-Branimir Budetić iz AK AGRAM- i još 10 finala. Ovo je moj najveći uspjeh kao atletskog izbornika HPO. To nije postigao nijedan sport u povijesti Hrvatske države.
Zahvaljujući tim rezultatima i novom programu LONDON 2012. Dobio sam novi Izbornički mandat od HASOSI koji je potvrđen od strane HPO i trajati će do 2012. godine.
Početkom prosinca 2004 osnovao sam, sa većom grupom entuzijasta i zaljubljenika u atletiku, Atletski Klub Agram za osobe s invaliditetom koji je bio najbolji klub na Otvorenom Atletskom Prvenstvu Hrvatske za osobe s invaliditetom s 17 osvojenih prvih mjesta u 2005 , 2006 s osvojenih 21 prvo mjesto ( u sastavu ZŠSI ) i 2007 godine sa osvojenih 28 prvih mjesta – ekipno i pojedinačno prvaci Hrvatske.
Početkom lipnja zaljubljenici u atletiku iz cijele Hrvatske osnovali smo Hrvatski Atletski Savez osoba s invaliditetom ( HASOSI ) i mene, KAO INICIJATORA IDEJE, su izabrali za prvog predsjednika.
Danas je HASOSI najaktivniji Savez u HPO-u sa svojih 14 klubova u Hrvatskoj ( 15-ti će biti uskoro osnovan u Đurđevcu ) i kao takav je prvi financirani Savez od kraja 2008. godine a zaposleni tajnik je naš atletičar Goran Žeželj. Mandat predsjednika predao sam Juraju Škrtiću 2009. godine zbog novog mandata izbornika.
Za svoj rad dobio sam priznanja od Hrvatskog olimpijskog i Hrvatskog paraolimpijskog odbora kao i od Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i Zagrebačkog športskog saveza.
AK AGRAM u kojem sam tajnik imao je 7 atletičara u Pekingu i s takvim rezultatima jedan je od najboljih u Hrvatskoj i Europi.
Živim u Dubravi – Zagreb, Mate Lovraka 35, u braku sam sa suprugom Slavicom, imam dvoje djece – Željku i Dražena.